Zatvor u Gabeli je osnovan 8.6.1993. godine, odlukom Jadranka Prlića, predsednika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i predsednika Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ali su zatočenici držani u ovom zatvoru od aprila 1993. godine. U Zatvor u Gabeli su zatvarani muškarci Muslimani – pripadnici HVO-a i Armije BiH, ali i civili. Od avgusta do decembra 1993. godine, bilo je stalno zatočeno oko 1.000 osoba. Upravnik zatvora bio je Boško Previšić.
U krugu zatvora nalazilo se 12 hangara, od kojih su četiri korišćena za držanje zatočenika. U hangarima nije bilo dovoljno prostora ni vazduha, a neki od zatočenika, među kojima je i Hasan Hasić, su bili zatvoreni u takozvanoj „samici“. Zatočenici nisu dobijali dovoljno hrane i vode; neki su bili toliko žedni da su morali da piju vlastiti urin. Higijenski uslovi su bili izuzetno loši, naročito do decembra 1993. godine, kada je u posetu došla delegacija MKCK. Zatočenicima nije bilo omogućeno kupanje i mnogi od njih su imali vaške. Nisu imali medicinsku negu, a jedan od zatočenika, astmastičar, preminuo je jer nije dobio neophodan lek.
Mnogi zatočenici su bili svedoci premlaćivanja ili su premlaćivani od strane „čuvara“, uprave zatvora, među kojima su bili i pripadnici Vojne policije HVO-a. Sredinom jula 1993. godine ljudima „van kruga Zatvora“, bez obzira na to da li su bili civili ili vojnici, dozvoljavano je da ulaze u zatvor i tuku zatočenike. Boško Previšić je vređao zatočenike, govorio im da su nepismeni i nazivao ih „balijama”. Pripadnici Vojne policije su odvodili zatočenike iz hangara, a neki od njih se nikada više ne bi vratili.
U Zatvoru u Gabeli su ubijeni Hifzija Dizdar, Ibro Razić i Mustafa Obradović, vojnici ABiH, hicima iz vatrenog oružja. Hifziju Dizdara ubili su pripadnici HVO-a, dok je Obradovića ubio Boško Previšić, kao i Muju Zuhrića i Mirsada Žuju, koji su ubijeni izvan hangara.
Na osnovu odluke Mate Bobana, predsednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, do 18. 12.1993. godine, iz Zatvora u Gabeli je oslobođeno 1.040 osoba, a 406 ih je zadržano u zatvoru. Uslovi HVO-a za puštanje na slobodu su bili brak sa ženom hrvatske nacionalnosti ili garantno pismo za odlazak u neku drugu zemlju i tranzitna viza za Hrvatsku.
Neki zatočenici su iz Zatvora u Gabeli prebačeni u druge zatvore da bi po oslobađanju odatle otišli u inostranstvo. Dana 15.12.1993. godine na „Heliodrom“ je premešteno oko 400 zatočenika. Sa premeštanjem je nastavljeno 28.12.1993. godine. Premešteni zatočenici su ostali na „Heliodromu“ sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. godine.
