Rastovac

U selu Rastovac u opštini Grubišno Polje je pre rata živelo 142 stanovnika, Srbi i Česi, i manji broj Hrvata.

Prvi sukobi na teritoriji opštine Grubišno Polje su izbili između 10. i 13. 9.1991. godine, kada je  TO SAO Krajine napala Ivanovo Selo. U tom periodu najveći deo srpskih i hrvatskih oružanih snaga u opštini  činilo su je lokalno  stanovništvo.

Dana 31.10.1991. godine u akciji „čišćenja“ sela Rastovac učestvovao je 77. samostalni bataljon ZNG kome su bili pridodati policija, gardisti i Narodna zaštita. Tom prilikom pripadnik ovog bataljona, Veljko Marić, ušao je u kuću Petra Slijepčevića i ubio ga iz vatrenog oružja.


Petar Slijepčević

Srbin iz Rastovca. Imao je 65 godina i nije bio angažovan u oružanim jedinicama. Na dan 31.10.1991. godine, kada su pripadnici 77.samostalnog bataljona ZNG ušli u selo radi „čišćenja“, pripadnik ZNG, Veljko Marić je ušao u kuću Petra Slijepčevića i ubio ga iz automatske puške. Njegovi posmrtni ostaci su prvo pokopani u školskom dvorištu u selu. U martu 1992. godine komunalna služba iz Grubišnog polja je ekshumirala posmrtne ostatke Petra Slijepčevića, a zatim ih pokopala na seoskom groblju. Zbog obavljanja obdukcije i utvrđivanja uzroka smrti posmrtni ostaci Petra Slijepčevića su ponovo ekshumirani 30.6.2010. godine a zatim ponovo pokopani na istom mestu.

Željko Slijepčević

Svedočio je pred Višim sudom u Beogradu u predmetu „Veljko Marić“, 15.11.2010. godine.

Srbin iz Rastovca, posle rata preselio se u Smederevo. Dana 23.10.1991. godine, osam dana pre napada na selo, otišao je kod ujaka u Turčević Polje kako bi se sklonio od sukoba. Kada se vratio, majka Ana Slijepčević mu je rekla da je, tokom napada na selo 31.10.1991. godine, Veljko Marić ušao u kuću i iz automatskom oružja ubio njegovog oca Petra Slijepčevića:

[…] Pa 31. oktobra 1991. godine, to je bilo neko, šta ja znam, vi znate bolje, čišćenje neko, sad, traženi su četnici, šta ja znam, pretpostavljam da paravojne formacije su smatrale nas mlade Srbe da smo mi četnici. […] toga dana 31. negde pre 09,00 sati je on ušao u, ja tako smatram kako mi je majka kazala, da je on ušao u kuću što kažu onako razjapuren, kako da kažem, uzrujan, ”da li ima četnika ovde” kaže, otac i majka su rekli ”nema”, i navodno on ga je uvatio za grudi i gurnuo ga je na kauč tamo, krevet, i sa sigurnošću, šta ja znam sa koliko, neki navodno majka je pronašla 6 čaura. […] Bila mu ispala kapa ili, dobro vojnička kapa […] To sam tamo i naveo, i sada, ona je u prolazu, iz Ivanovog sela naišao je Kisela Josip, on je ne znam, negde gde je navodno da li u kafani, da li u školi Rastovac, negde ga stigao i dao mu je kapu tu i napao je njega da on sarađuje sa mojom kućom, a ja u stvari niti se smatram četnikom, niti sam bio ni u paravojnoj formaciji srpskih dobrovoljaca. Bio sam celo vreme kući. Pred tim nego što mi je otac ubijen, ja sam otišao na jedno znači, 23. oktobra, a on je 31. ubijen. […] Kako mi je majka rekla da je ona mog pokojnog oca sa mojim kumom Đuka, sa traktorom su ga odneli u Turčić Polje, pošto njih dvoje nisu mogli sami da ga sahrane, oni su se vratili nazad u Rastovac, sahranili. Tu su, neki komšija im je pomogao da ga sahrane u školskom dvorištu kod škole, u dvorištu. […]Komunalac iz Grubišnog Polja, […] oni bi trebali tačno da znadu koga je marta 1992. godine prebačen iz dvorišta školskoga u groblje. […]


Povezano