Hrvati iz Škabrnje. Tokom napada JNA na selo 18.11.1991. godine, krili su se u kući Peše Pavičića. Sprski vojnici su im naredili da izađu iz podruma, a zatim ih ubili iz vatrenog oružja.
Njihovi posmrtni ostaci identfikovani su i predati porodicama u novembru 1991. godine.
Buda i Šime Šegarić
Hrvati iz Škabrnje, branitelji, pripadnici lokalne seoske straže. Tokom napada JNA na Škabrnju srpski vojnici su ih tukli a zatim oklopnim vozilom prevezli u Knin gde su ubijeni. Njihovi posmrtni ostaci identifikovani su u novembru 1991. godine i predati njihovoj majci, Evi Šegarić.
Tomislav Šegarić
Izjava data Pretresnom veću MKTJ u predmetu „Martić“, 27. i 28.9.2000. godine.
Hrvat iz Škabrnje. Imao je 15 godina tokom napada JNA na Škabrnju. Ujutru 18.11.1991. godine, pobegao je od granatiranja u podrum kuće komšije Petra Peše Pavičića.
„
[…]Zvuk pucnjave i granatiranja bio je neopisiv i nepodnošljivo glasan, pa smo svi vili nasmrt prestrašeni. Kuća je jamačno bila dva puta pogođena jer je užasno zatresla. […] Moja baka Eva Šegarić, koja je također bila u podrumu, nije mogla podnijeti više biti u njemu, pa je izašla. Uskoro zatim, čuo sam glasove izvana, pa neke muškarce koji su počeli vikati da svi izađemo ili će u podrum ubaciti ručne bombe. […] I tako smo počeli izlaziti podignutih ruku. […] Tu su četnici izdvajali ljude iz reda kako smo izlazili i ubijali ih na licu mjesta. […] Moj djed Vice Šegarić, tada star oko 65 godina, bio je nekoliko mjesta ispred mene. Vidio sam kako ga je grupa od otprilike pet četnika zgrabila, odvukla ga stranu i počela udarati kundacima. […] Budući da su stalno vikali na nas da ne gledamo, ja nisam mogao dalje gledati, ali sam se uskoro okrenuo i vidio da moj djed leži na zemlji, glave oblivene krvlju, i bio sam siguran da je mrtav iako se ne sjećam da sam čuo pucanj koji ga je ubio. Između mjesta na kojem je ležao moj djed i ceste koja je bila udaljena tri-četiri metra, tad je već na zemlji ležalo desetak mrtvih ljudi. Vidio sam tijelo svog strica Ivice Šegarića kako leži pokraj ceste, a vidio sam i tijelo vlasnika kuće Peše Pavičića. […] Četnici su nas potjerali niz cestu od središta sela prema Ambaru. […] Gledao sam kako je tenk pregazio jednu ženu koja je ležala mrtva na cesti. Zvala se Kata Rogić […] Dok smo hodali, u jednom sam trenutku vidio kako nekoliko četnika tuku druga dva moja strica, Budu Šegarića i Šimu Šegarića. Vidio sam i kako su ih obojicu ubacili u oklopni transporter JNA koji se odvezao u smjeru Biljana […] nakon nekoliko dana doznali smo da su ubijeni i njihova su tijela predana našoj obitelji[…]
“
Ukrcan je sa ostalim meštanima u kamion JNA i odvezen u kasarnu Benkovcu, odakle su ubrzo prebačeni u zgradu dečijeg vrtića. Dva dana kasnije vojnici su njega i još dvojicu zatočenika odvezli u smeru sela Pristeg gde su prešli na teritoriju pod kontrolom hrvatske vojske. Prebačeni su kasnije u Zadar, gde se sreo sa porodicom.
