Svedokinja A

Sredinom maja 1992. godine, pripadnik SJB Višegrad Nenad Tanasković je došao pred kuću Svedokinje A, i odveo je u Policijsku stanicu Višegrad, gde su je silovala dvojica nepoznatih vojnika.

„

***

Prema iskazu svjedokinje A proizilazi da je optuženi kritičnog dana 14.5.1992. godine, dok je ona stajala na razgraničenju između njenog i susjednog imanja, došao automobilom Fićo, crvene boje rekavši: „Tebe tražimo“. Optuženi je tada pokazao na svjedokinju i rekao joj da priđe. Došao je sa izvjesnim Nenadom Mirkovićem. Bio jako agresivan i pucao je iz puške kojom je bio naoružan u zrak, te šutao nogama njene namirnice koje je kupila taj dan. Nakon toga naredio joj je da uđe u vozilo sa kojim je došao, što je ona i uradila. Svjedokinja je navela da je čitavim putem ćutala i nije bila sigurna da će preživjeti. Nije se osjećala slobodnom da izađe iz vozila. Zatim su otišli sa svjedokinjom A do kuće Vladimira Draškovića gdje je optuženi u društvu sa Nenadom Mirkovićem prisilio Junuza Tufekčića da uđe u automobil Ladu. Svjedokinja A je izjavila da ni Junuz Tufekčić nije dobrovoljno ušao u vozilo. Optuženi je potom naredio Tufekčiću da njega i svjedokinju A vozi dalje, a Nenad Mirković je otišao svojim automobilom. Svjedokinja A je ponovo sjela na zadnje sjedište Lade kojom su se dalje odvezli prema zgradi gdje je policijska stanica u Višegradu gdje su bili zatvoreni narednih 48 sati. Optuženi u vrijeme kad ih je lišio slobode i natjerao da uđu u automobil, ni njoj ni Tufekčiću nije objasnio zbog čega su lišeni slobode ili gdje ih vodi.

***

Nadalje, prije nego što su oboje dovedeni do zgrade policijske stanice, optuženi je svjedokinji rekao: „Sad’ ćeš vidjeti kako Karadžić i njegova vojska jebu. Alija i njegova vojska nisu znali jebati dobro, pa ćeš sada vidjeti“, zatim joj je također rekao da će se sada „moliti Oče naš i kristiti se“. Nakon što ih je optuženi sproveo do zgrade MUP-a, nju je odveo u sobu gdje je bio izvjesni Drago Samardžić. Samardžić je svjedokinju A ispitivao, i to je trajalo oko četrdeset pet minuta. Tada joj je govorio da se nikada neće vratiti na posao ili kući jer joj je kuća bila uništena pošto je bila puna oružja. Ispitivanje se naročito odnosilo na to gdje se nalazi brat svjedokinje A, za kojeg su pretpostavljali da je učestvovao u borbi. Nakon toga ju je Samardžić poslao u jednu od prostorija u zgradi MUP-a. Svjedokinja je u svom iskazu navela da je u toj prostoriji provela narednih 48 sati. Još isto veče kada je dovedena, rano naveče, nepoznati muškarci počeli da ulaze u prostoriju u razmacima od petnaest minuta. Pripadnici Užičkog korpusa su takođe dolazili u prostoriju i pitali šta svjedokinja radi tamo. Tokom narednog dana, u sobu su ušla dva maskirana vojnika koji su svjedokinji rekli da se skine. Pokušala je da se odupre, pa su je oni udarili i poderali joj čarape, dok su se i oni sami skinuli. Jedan vojnik je tada izvršio penetraciju penisom u njenu vaginu prije nego što ju je drugi natjerao da stavi njegov penis u usta i da ga oralno zadovolji. Vojnici su se potom zamijenili i natjerali je da ponovi te radnje. Svjedokinja A je navela da je puštena iz Stanice policije sutradan, a u isto vrijeme je puštena i njena sestra, za koju je saznala da je bila zatvorena na spratu sa Junuzom Tufekčićem u isto vrijeme.

***

“

(Prvostepena presuda Nenadu Tanaskoviću, str. 22–24)

Zatvori

Zejneba Osmanbegović

Dana 1.6.1992. godine, pripadnici paravojne grupe Milana Lukića, Željko Lelek, Oliver Krsmanović i Gordana Andrić su naoružani došli u kuću Zejnebe Osmanbegović.

„

***

U vezi sa ovim događajem svjedokinja oštećena Zejneba Osmanbegović je svjedočila da su dana 01.06.1992. u 24:00 sati navečer u njenu kuću došli Željko Lelek sa Oliverom Krsmanovićem i Gordanom Andrić. Kad su došli, doveli su i Hasana Ahmetspahića koji je bio sav krvav. Tražili su novac i nakit. Svi su bili naoružani. Svjedokinja je navela da je Lelek u jednom trenutku izveo njenog muža iz kuće. Vratio ga je nakon izvjesnog vremena. Kada ga je vratio, vidjela je da je njen muž Nail bio sav krvav i da mu je bio razbijen nos te da je bio toliko preplašen da nije mogao govoriti. Iz kuće su otišli oko 03:30, kada su odveli Naila i Hasana sa sobom. Tada nisu dali nikakvo objašnjenje zbog čega ih vode. Svjedokinja je također navela da su neposredno nakon odvođenja, Hasana našli mrtvog u Drini, a njenog muža nikada još nisu našli. Nakon što su joj odveli muža, ostala je u kući koja je oko 15. juna dijelom zapaljena, nakon čega je 18.06.1992. godine istjerana iz kuće i kada je naređeno da idu na trg, radi odlaska iz Višegrada.

***

“

(Prvostepena presuda Željku Leleku, str. 28)

Zatvori

Svedokinja S-1

Pripadnik VRS Dragan Šekarić se 3.6.1992. godine u naselju Kosovo polje, u grupi sa još četvoricom neidentifikovanih vojnika, dovezao pred kuću u kojoj je Svedokinja S-1 bila s decom i rođakama. Pošto nisu pronašli novac ni dragocenosti, vojnici su žene i decu iz kuće isterali u dvorište i postrojili uz zid. Dragan Šekarić je izdvojio Svedokinju S-1, naredivši joj da se vrati u kuću i skuva kafu, da bi se nedugo potom uputio za njom do kuhinje i tamo je silovao.

„

***

Onda je počeo da me vrijeđa, da mi psuje, da hoće da me ubije, vukao me za košulju pokidao mi dugme, derao se tako jedno duže vrijeme, a onda su moja djeca istrčala iz sobe, vjerovatno kad su čuli da je rekao da će me ubiti, nakon čega me natjerao da se skinem gola da bi provjerio da li krijem neko zlato kod sebe. Derao se kad je vidio da nema novca, psovao je i galamio, djeca su se uhvatila za njegove noge i molila ga da me ne ubije, a on ih je samo bacio tako da su udarili u prag. U jednom trenutku sam osjetila da gubim svijest i sljiedeće čega se sjećam jeste da sam se osvijestila mokra, on je stajao kraj sudopera, vjerovatno me i polio vodom.

***

Molila sam ga da mi to ne radi ko Boga, klela sam ga svim zakletvama, ja nisam bila u stanju ni za šta, nisam imala snagu. Tresla sam se, nisam imala života više. Razmišljala sam zašto plače mlađi sin, mislila sam Bog zna šta se desilo. Dugme je popucalo kako me okretao, onda se proderao da požurim malo i da skidam pantalone, ali ja nisam imala snage pa ih je sam skinuo. Gurnuo me u ležeći položaj i silovao me…držao mi je za to vrijeme bradu i tjerao me da gledam u njegovo lice i da me ljubi…ja to nisam željela.

***

“

(Prvostepena presuda Draganu Šekariću str. 49–51)

Zatvori

T.B.

U vremenskom periodu od 7.6. pa do kraja septembra 1992. godine, komandir Višegradse brigade VRS Momir Savić je dolazio uniformisan i naoružan u kuću T.B., Srpkinje udate za Muslimana, silovao je i ponižavao.

„

***

Oko 6. juna 1992. suprug svjedokinje je izašao iz Višegrada, nakon što je dobio pasoš. Isti dan kada je suprug otišao, optuženi se uveče pojavio u kući kod oštećene. Bio je uniformisan i naoružan, a oštećena tvrdi da je svo vrijeme koliko ga je viđala (od juna do oktobra 1992.) uvijek bio u uniformi i sa oružjem. Opisujući dalja zbivanja te noći, svjedokinja navodi da joj je optuženi rekao da se raspremi, u međuvremenu se i on skinuo, rekao joj da ide u sobu, zatim joj rekao da stavi njegov polni organ u usta. Nakon toga je više puta polno općio nad njom. Čitavo to vrijeme optuženi joj se, kako „T.B“ navodi, obraćao povišenim tonom, te dalje navodi da se optuženi nije okupao, bio je prljav, neuredan i iživljavao se cijelu noć nad njom, a ona nije postavljala nikakva pitanja niti se pokušala oduprijeti jer ju je bilo strah od pojave i ponašanja optuženog. Oštećena navodi da je optuženi bio strah i trepet u Višegradu tako da se nije usudila pričati, te kaže „…sama njegova faca, sam njegov izgled, nisam smjela da pričam ništa.“ Za vrijeme seksualnog odnosa optuženi je, kako ona navodi, nije tukao ali „iživljavanje“ je trajalo do jutarnjih sati. Pri odlasku, optuženi joj je zaprijetio da nikome ne priča o tome što se desilo. Kada je odlazio, optuženi je od „T.B.“ uzeo i novac koji je uštedjela. Oštećena u tom momentu još uvijek nije znala ime optuženog. Tek po odlasku na posao sljedećeg jutra, od Zore Miličević koja je sa njom radila, saznala je ime optuženog. Oštećena navodi da nije smjela nikome da ispriča šta joj se desilo noć prije zato što se plašila optuženog i njegove prijetnje da nikome ne smije ništa pričati o njegovom dolasku.

***

Svjedokinja dalje navodi „Kad je otišao ujutru, ja sam se kupala, plakala, osjetila da sam ponižena, sve sam htjela da se (…) fizički da se očistim (…)Uvijek je bio prljav, gadio mi se. Imala sam osjećaj da me tretirao ko životinju, a ne kao ženu.“

***

Krajem jula, odnosno početkom augusta, oštećena je ostala u drugom stanju i rekla to optuženom, na što se on derao govoreći da je dobro da rađa srpsku djecu, da je dosta rađala muslimansku. Optuženi se protivio abortusu, rekao joj je da ne smije izvršiti abortus. Međutim, „T.B.“ je odlučila da abortira tako da je izvadila pasoš (3. septembra 1992. godine), otišla je u bolnicu u Užice (R Srbija), izvršila abortus i isti dan se vratila u Višegrad. Kako se optuženi protivio njenoj odluci, slagala mu je da ide u posjetu prijateljima u Užicu. Nakon što je optuženog obavijestila o počinjenom abortusu, on je galamio, udario je nekoliko puta i otišao, nakon čega ga više nije vidjela. Oštećena je u Višegradu ostala do 28. oktobra 1992. godine.

***

“

(Prostepena presuda Momiru Saviću, str. 78–81)

Zatvori

„Vilina vlas“

„Vilina vlas“ je naziv za višegradsku banju odnosno hotelski kompleks, u koji su tokom četiri meseca 1992. godine pripadnici srpskih snaga dovodili Muslimane i Muslimanke iz okoline, mučili ih i silovali.

“

***

[…] svjedokinja M.H. […] je prije rata je živjela u Višegradu. Na početku juna 1992. godine u banju Vilina vlas je doveo Milan Lukić i naredio i zaprijetio joj da svaki dan mora u isto vrijeme ponovo doći u banju, te da o tome ne smije nikome ništa reći. Nekoliko dana zaredom je dovozio. Navela je da je u banji najprije višestruko silovana i maltretirana od strane Milana Lukića i još jednog čovjeka, da bi kasnije dolazili i neki drugi vojnici u maskirnim uniformama i da je takvo maltretiranje trajalo satima. Banja je bila pod kontrolom naoružanih srpskih vojnika i paravojnih snaga. Kasnije su je prebacili u neku drugu sobi, gdje je zatekla i svjedokinju D. Još nekoliko drugih Muslimanki je držano u banji. Svjedokinja je navela da su se iz dana u dan dešavala razna maltretiranja, silovanja. Jedan od tih dana tokom kojih je dovožena u banju, svjedokinja je navela da je došao i Lelek Željko u tu sobu gdje je bila sa ostalim ženama. Izveo je u u drugu sobu i prisilio je na seksualni odnos s njim. Kada je Lelek izveo iz sobe, par je puta ošamario pri čemu je vrijeđao i psovao joj „balijsku majku“. Također je navela da dok je boravila u banji, iz drugih soba su se čuli vrisci i plač. Ubrzo potom je uspjela izbjeći daljnja dovoženja u banju. Napustila je Višegrad polovinom juna 1992. godine organizovanim konvojem. Za optuženog Leleka navodi da ga poznaje od ranije, te da ga je osim taj put u banji, vidjela ponovo kada je krenuo konvoj kojim je i ona išla, gdje je bio u pratnji njenog autobusa. Sjedio je naprijed do vozača i bio je u uniformi sa redenicima i sa automatskom puškom.

***

“

(Prvostepena presuda Željku Leleku, str. 40–41)

Svedokinja M.H. je bila prisutna kada je Željko Lelek silovao dvadesetčetvorogodišnju Jasminu Ahmetspahić, koja je, nakon toga, 14.6.1992. godine izvršila samoubistvo skočivši sa trećeg sprata hotela. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su 2010. godine u jezeru Perućac.

U „Vilinoj vlasi“ je silovana i Svedokinja A, koja je tamo boravila na lečenju. Više puta su je silovali Milan Lukić i drugi neidentifikovani vojnici.

Hotel „Vilina vlas“ nije obeležen kao mesto stradanja i i dalje je u upotrebi kao banjsko lečilište i turistička destinacija.

Milan Lukić, vođa paravojne jedinice „Beli orlovi“/„Osvetnici“, koji je pred MKTJ osuđen za progon kao zločin protiv čovečnosti i ubistvo i okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja, na kaznu doživotnog zatvora, nikada nije bio optužen za zločine seksualnog nasilja, uprkos zalaganjima samih žrtava, među kojima je Bakira Hasečić, predsednica Udruženja „Žena – žrtva rata“.

Zatvori

Bikavac

Pripadnik VRS Vitomir Racković je, sa još jednim neidentifikovanim srpskim vojnikom, 5.7.1992. godine, obučen u vojnu uniformu i naoružan, u naselju Bikavac u Višegradu izveo grupu žena u kojoj su bile RV-1, RV-3, RV-4, RV-5, RV-6 i RV-9 iz njihovih kuća i kombijem ih odvezao u naselje Crnča.

„

***

[…] Dana 5. jula 1992.godine u naselju Crnča u opštini Višegrad, [Vitomir Racković] obučen u vojnu uniformu i naoružan, a nakon što se vozilom kombi, zajedno sa još jednim neidentifikovanim srpskim vojnikom, dovezao [se] nedaleko do kuće Veljan Safeta i Veljan Sulje u naselje Bikavac u Višegradu, u kojim kućama su boravile žene Bošnjakinje sa svojom maloljetnom djecom, naredio oštećenim RV-1, RV-3, RV-4, RV-5, RV-6 i RV-9 da izađu iz kuća i da uđu u parkirano vozilo kombi, što su one i učinile, odakle ih je preko Novog mosta u Višegradu, odvezao u naselje Crnča, opština Višegrad, gdje su oštećenim RV-1, RV-4, RV-6 i RV-9 naredili da izađu iz vozila, odakle su nepoznati vojnici oštećene RV-1, RV-4, RV-6 i RV-9 odveli prema napuštenim kućama gdje su ih silovali, a zatim naredio oštećenoj RV-5 da pređe na prednje sjedište vozila, što je ona i učinila, gdje je prisilio na seksualni odnos, tako što joj je zaprijetio da će nositi srpsko djete, a zatim naredio da se skine, a kada je ona to odbila i molila ga da joj ne čini zlo i odgurivala ga rukama od sebe, vukao je za odjeću, koju je oštećena RV-5 u strahu od njegovih prijetnji skinula, a potom je silovao, za koje vrijeme je neidentifikovani srpski vojnik na stražnjem sjedištu vozila silovao oštećenu RV-3, nakon čega je oštećene RV-1, RV-3, RV-4, RV-5, RV-6 i RV-9 pomenutim vozilom vratio u naselje Bikavac u Višegradu.

***

“

(Prvostepena presuda Vitomiru Rackoviću, str. 66–67)

Zatvori