Menu
Detalj iz crkve u Škabrnji, nakon ulaska srpskih snaga, autor fotografije Siniša Hančić
Odbranom Škrabrnje je rukovodio Marko Miljanić, kome su tokom napada ubijeni brat Slavko i otac Joso Miljanić.
Tokom borbi, civili su pobegli prema jugu. Civile su iz Škabrnje takođe odvodile snage JNA i TO i prevozile ih na teritoriju pod kontrolom hrvatskih snaga. Pripadnika seoske straže Luku Brkića su autobusom odvezli u Benkovac, gde je sa ostalim zatočenicima prenoćio, a potom su ih prebacili u Knin. Do 14:00 časova, srpske snage su pod kontrolom držale približno pola Škabrnje. U Škabrnji je tokom napada 18.11.1991. godine poginulo najmanje 38 osoba. Tela 35 poginulih meštana su šest dana kasnije prebačena u bolnicu u Zadru, radi obdukcije i identifikacije. Godine 1996, iz masovne grobnice kod škole u Škabrnji ekshumirani su posmrtni ostaci 26 osoba.
Izjava data Pretresnom veću MKTJ u predmetu „Milošević“, 23. i 26.9.2000. godine.
Hrvat iz Škabrnje. Tokom napada na Škabrnju bio je učenik šestog razreda osnovne škole. Dana 18.11.1991. godine, krio se u podrumu komšijine kuće sa još šest meštana.
„
[…] Sjećam se da je ujutro 18. studenog 1991. bilo jako puno pucnjave. Čuo sam tenkove i mnogo topovske paljbe, no u podrumu nitko nije ništa govorio. […] oko 9:00 ili 10:00 sati ujutru kada su dvojica vojnika došla u podrum u koje smo se nalazili. Vojnici su Josi Miljaniću oduzeli jednu lovačku pušku i jedan pištolj. Otišli su i za desetak minuta došlo je još pet ili šest drugih vojnika koji su sve nas izveli iz podruma. Postrojili su nas, četiri odrasle osobe zajedno, a nas troje djece stajali smo do njih. Postrojili su nas uza zid kuće, zatim su vojnici pucali i ubili četvoro odraslih ljudi. […] Bili smo okrenuti prema vojnicima koji su pucali i ubili Krstu Šegarića, Lucu Šegarić, Stanu Vicković, Josu Miljanića. […] Kada su vojnici zapucali, jedan metak se odbio od zida i pogodio me lijevu nogu. […]Posle toga su nas ti isti vojnici odveli do ulaska u selo, a druge su ostavili tamo da leže. […] iako sam bio ranjen u nogu mogao sam hodati […] odvezli su nas u Gornji Zemunik i zatim u Smiljčiće, gdje su me preselili u drugo vozilo i zatim odvezli u bolnicu u Benkovcu. Kad sam stigao u bolnicu ranu su mi očistili i sašili, a zatim su me smjestili u bolničku sobu[…]
“
Nedelju dana kasnije je odveden na razmenu u Musapstan, odakle su ga hrvatski vojnici odvezli u zadarsku bolnicu.
Lucija Šegarić, Krsta Šegarić, Stana Vicković i Josip Miljanić
Hrvati iz Škabrnje. Tokom napada JNA na selo 18.11.1991. godine, krili su se u podrumu kuće Slavka Šegarića. Sprski vojnici su im naredili da izađu iz podruma i ubili ih iz vatrenog oružja.
Posmrtni ostaci Krste Šegarića, Stane Vicković i Josipa Miljanića identifikovani su u novembru 1991. godine i predati porodicama.
Posmrtni ostaci Lucije Šegarić ekshumirani su 5. i 6.6.1996. godine, identifikovani klasičnom metodom i predati porodici.
Neven Šegarić
Izjava data Pretresnom veću MKTJ u predmetu „Martić“, 27. i 28.09.2000. godine.
Hrvat iz Škabrnje. U novembru 1991. godine imao je 11 godina. Ujutru 18.11.1991. godine, kada je počeo napad, bio je u kući svog strica Slavka Šegarića sa bakom i dekom, Lucijom i Krstom Šegarićem, prabakom Majom Grgicom Šegarić, bratom od strica Željkom Šegarićem i komšijama Ivicom Bilaverom i Josipom Miljanićem.
„
[…] Prva granata je pogodila kuću oko 7:40. Sjećam se da sam pogledao na sat kad sam ugledao onaj tenk i vojnike i da je tad 7:30, i da je za nekoliko minuta počeo napad. Nitko od nas nije bio ranjen; uskoro sam začuo glasove ispred kuće. Čuo sam kako ljudi viču „napad“. […] Uskoro sam začuo kako netko kaže „Tko je unutra?“ a onda su počeli lupati po podrumskim vratima. Rekli su nam da će ubaciti ručnu bombu u podrum ne izađemo li. Josip Miljanić je otvorio vrata[…] desetak pripadnika JNA ušlo je u podrum i opkolilo nas. […] Nakon toga su stigli srpski dobrovoljci[…] Psovali su nas i govorili „Izlazite ustaše ili ćemo vas sve poklati“. Prisilili su nas da izađemo, ali je moja baka ostala u podrumu. Baš dok smo izlazili, ja sam se okrenuo a jedan je četnik ispalio rafal podrum. […]opazio sam da je Ivo Bilavec pogođen u nogu. Svi su izašli iz podruma osim moje bake. […] kad su vojnici oterali mene i Željka Šegarića natrag u podrum da vidimo ima li oružja […] ugledao sam baku kako leži na boku pokraj zida. […] Odem da vidim je li živa, ali je već bila mrtva. […]Kada sam izašao iz podruma, vidio sam da su Stanu Vicković i Josipa Miljanića prisilili da kleknu. Vidio sam kad im je jedan vojnik, u maskirnoj uniformi i s oznakom SAO Krajine na ramenu, pucao u glavu i ubio ih. […] Tukli su mog djedu, a kad je ustao, oni su ga ponovo prisilili da klekne, a onda mu je Kosović pucao u potiljak. […] Onaj isti vojnik koji je ubio Josipa Miljanića i Stanu Vicković zgrabio je Željka i mene i gurnuo nas na zid kuće. Mislio sam da smo gotovi, ali dođe neki oficir JNA i reče: „Bilo je dosta ubijanja, mi ne ubijano djecu“[…]
“
Isti vojnik je Nevena i Željka Šegarića i Ivicu Bilavera i odveo do ulaza u selo. Kombijem su prevezeni u Gornje Biljane, gde su Nevena i Željka zatvorili u zgradu osnovne škole, dok su Ivicu prevezli u bolnicu. Kada su dovezli i Denisa Gurlicu, koji je imao 14 godina, njih trojicu su odveli u Smiljčić, a zatim u zgradu dečijeg zabavišta u Benkovcu gde su bili zatvoreni sa ostalim zatočenim meštanima Škabrnje. Ujutru 19.11.1991. godine, sa ostalim zatočenicima prebačen je u selo Dobra Voda ili Žuta Lokva, odakle je odveden u Biograd gde je oslobođen.
Petar Pavičić, Kata Rogić, Ivica Šegarić, Rade Šegarić i Vice Šegarić
Hrvati iz Škabrnje. Tokom napada JNA na selo 18.11.1991. godine, krili su se u kući Peše Pavičića. Sprski vojnici su im naredili da izađu iz podruma, a zatim ih ubili iz vatrenog oružja.
Njihovi posmrtni ostaci identfikovani su i predati porodicama u novembru 1991. godine.
Buda i Šime Šegarić
Hrvati iz Škabrnje, branitelji, pripadnici lokalne seoske straže. Tokom napada JNA na Škabrnju srpski vojnici su ih tukli a zatim oklopnim vozilom prevezli u Knin gde su ubijeni. Njihovi posmrtni ostaci identifikovani su u novembru 1991. godine i predati njihovoj majci, Evi Šegarić.
Tomislav Šegarić
Izjava data Pretresnom veću MKTJ u predmetu „Martić“, 27. i 28.9.2000. godine.
Hrvat iz Škabrnje. Imao je 15 godina tokom napada JNA na Škabrnju. Ujutru 18.11.1991. godine, pobegao je od granatiranja u podrum kuće komšije Petra Peše Pavičića.
„
[…]Zvuk pucnjave i granatiranja bio je neopisiv i nepodnošljivo glasan, pa smo svi vili nasmrt prestrašeni. Kuća je jamačno bila dva puta pogođena jer je užasno zatresla. […] Moja baka Eva Šegarić, koja je također bila u podrumu, nije mogla podnijeti više biti u njemu, pa je izašla. Uskoro zatim, čuo sam glasove izvana, pa neke muškarce koji su počeli vikati da svi izađemo ili će u podrum ubaciti ručne bombe. […] I tako smo počeli izlaziti podignutih ruku. […] Tu su četnici izdvajali ljude iz reda kako smo izlazili i ubijali ih na licu mjesta. […] Moj djed Vice Šegarić, tada star oko 65 godina, bio je nekoliko mjesta ispred mene. Vidio sam kako ga je grupa od otprilike pet četnika zgrabila, odvukla ga stranu i počela udarati kundacima. […] Budući da su stalno vikali na nas da ne gledamo, ja nisam mogao dalje gledati, ali sam se uskoro okrenuo i vidio da moj djed leži na zemlji, glave oblivene krvlju, i bio sam siguran da je mrtav iako se ne sjećam da sam čuo pucanj koji ga je ubio. Između mjesta na kojem je ležao moj djed i ceste koja je bila udaljena tri-četiri metra, tad je već na zemlji ležalo desetak mrtvih ljudi. Vidio sam tijelo svog strica Ivice Šegarića kako leži pokraj ceste, a vidio sam i tijelo vlasnika kuće Peše Pavičića. […] Četnici su nas potjerali niz cestu od središta sela prema Ambaru. […] Gledao sam kako je tenk pregazio jednu ženu koja je ležala mrtva na cesti. Zvala se Kata Rogić […] Dok smo hodali, u jednom sam trenutku vidio kako nekoliko četnika tuku druga dva moja strica, Budu Šegarića i Šimu Šegarića. Vidio sam i kako su ih obojicu ubacili u oklopni transporter JNA koji se odvezao u smjeru Biljana […] nakon nekoliko dana doznali smo da su ubijeni i njihova su tijela predana našoj obitelji[…]
“
Ukrcan je sa ostalim meštanima u kamion JNA i odvezen u kasarnu Benkovcu, odakle su ubrzo prebačeni u zgradu dečijeg vrtića. Dva dana kasnije vojnici su njega i još dvojicu zatočenika odvezli u smeru sela Pristeg gde su prešli na teritoriju pod kontrolom hrvatske vojske. Prebačeni su kasnije u Zadar, gde se sreo sa porodicom.
Mate i Josipa Brkić
Hrvati iz Škabrnje, penzioneri. Zbog posledica moždanog udara Mate je bio u invalidskim kolicima i tokom napada na Škabrnju nije mogao da napusti selo. Ostao je u porodičnoj kući sa ženom Josipom, koja je brinula o njemu. Ubijeni su iz vatrenog oružja 11.3.1992. godine. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani 5.6.1996. godine u blizini osnovne škole u Škrabnji, identifikovani i predati porodici.
Marija Bilaver i Kata Perica
Hrvatice iz Škabrnje. Početkom 1992. godine dolazile su kod Mate i Josipe Brkić u kuću da prespavaju zajedno sa Anicom i Evom Pavičić. Ubijene su iz vatrenog oružja 11.3.1992. godine. Njiovi posmrtni ostaci su ekshumirani 5.6.1996. godine u blizini osnovne škole u Škrabnji, identifikovani i predati porodici.
Boško Brkić
Izjava data Pretresnom veću MKTJ u predmetu „Martić“ 19. i 20.3.2002. godine.
Hrvat iz Škabrnje, zemljoradnik. Tokom napada JNA na Škabrnju, 18.11.1991. godine, krio se u obližnjem šumarku da bi kada je pao mrak otišao do svoje kuće po stvari, a zatim u kamenolomom koji se nalazio u šumi u blizini sela. Odatle je sa grupom meštana otišao u Prkos.
„
[…] Moji roditelji, Mate i Josipa Brkić, ostali su u našoj kući u selu nakon našeg odlaska. Moj je otac doživeo moždani udar pa je bio u invalidskim kolicima i nije mogao otići s nama. Moja je majka ostala da ga njeguje. […] Prvi put sam se vratio u Škabrnju kasno jedne noći, oko jedan sat ujutru, 10-15 dana nakon napada, negde u prvoj polovini prosinca. Kada sam stigao do svoje kuće, shvatio sam da je glavna kuća spaljena a da moji roditelji borave u staroj kući pokraj glavne kuće koju smo zvali „crna kuhinja“. […] Roditelji su mi rekli da im četnici svakodnevno svraćaju u kuću i prijete da će i ubiti, dok se druga grupa četnika pretvara da ih tobože štiti; roditelji su mi reli da je to za četnike nekakva igra. […] Dok su moji roditelji još bili živeli u selu, četiri su žene dolazila noću u kuću mojih roditelja. To su bile Kata Perica, Marija Bilaver, Anica Pavičić, Eva Pavičić. Navečer 11. ožujka 1992. Anica i Eva Pavičić došle su u kuću mojih roditelja i našle ostale mrtve na podu. Odmah su pobjegle iz Škabrnje i došle u Prkos gdje su mi ispričale šta se dogodilo. Rekle su mi da je moj otac ustrijeljen u potiljak i da je pao ničice iz kolica na pod. Moja je majka imala rupu od metka u potiljku i jednu na grudnom košu, a svih četvoro su potrbuške ležali mrtvi na podu. […]
“
U napadu JNA na Škabrnju izgubio je osam članova porodice.
Dragan, Draginja, Ika, Krsto, Manda i Stana Marinović Hrvati iz Bruške. Ubili su ih pripadnici Milicije Krajine, iz vatrenog oružja, 21.12.1991. godine, tokom napada na
Roko Marinović, Petar Marinović i Svezozar Drača Hrvati iz Bruške. Uveče 21.12.1991. godine, pripadnici Milicije Krajine su ih izveli iz kuće Roka Marinovića. Roka i
Joso i Slavko Miljanić Hrvati iz Škabrnje. Ubijeni su tokom napada na Škabrnju 18.11.1991. godine. Joso Miljanić je ubijen iz vatrenog oružja dok je njegov
This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.
© Glas Žrtava
